by

Vremenski (su)putnik

Nešto o svijesti

srijeda , 21.09.2016.

Opisna stanja svijesti

1. Orijentiranost prema percepciji odnosno vanjskom
2. Refleksija kao orijentiranost prema unutrašnjem
3. Projekcija kao orijentiranost prema unutrašnjem
4. Projektivna orijentiranost prema percepciji odnosno vanjskom
5. Stanje slabe svijesti kao gotova odsutnost bilo kojeg od navedenih stanja
6. Stanje jake svijesti
7. Intuitivno formirana svijest bez potrebe za orijentacijom

O opisnim stanjima svijesti više u nekom od slijedećih postova.

Sadržajna stanja svijesti

Formirana su pomoću elemenata koji svijest čine i svi elementi koji su nekom trenutku formirali svijest čine trenutno stanje svijesti. Svijest elemente crpi iz podsvijesti ili iz neposredne stvarnosti preko percepcije. Sami elementi su zapravo potencijalno bilo što, odnosno sve što postoji kao fizička stvarnost, iskustvo, znanje ili umni apstrakt i bilo koji aspekt svega navedenog može biti element svijesti.

Sadržajna stanja svijesti se izmjenjuju kako se mijenjaju elementi koji svijest čine, a izmjene su fluidne. O eventualnoj brzini promjene ovih stanja nije moguće puno reći, stanja se mogu mijenjati polagano a mogu se promijeniti brzo. Mogu se značajno promijeniti a mogu se mijenjati neznatno i malo. Elementi se ne zadržavaju u svijesti stalno nego samo određeno vrijeme nakon čega prelaze u podsvijest a u isto vrijeme u svijest dolaze novi elementi ili iz podsvijesti ili putem percepcije i na taj način elementi kontinuirano cirkuliraju i izmjenjuju se a tim izmjenama mijenjaju se sadržajna stanja svijesti.

Dakle sadržajno stanje svijesti je ukupnost svih elemenata koji čine svijest u danom trenutku, ti elementi ujedno i formiraju svijet te kontinuirano cirkuliraju i time mijenjaju sadržajna stanja svijesti. Sadržajna stanja svijesti se mijenjaju fluidno i kontinuirano

Model svijesti

Prikazan je na slijedećoj slici:



Svijest je u ovoj ilustraciji prikazana kao nepravilan objekt sa namjerom, razlog tome je što postoji vrlo veliki broj mogućih stanja a svako od njih može biti prikazano nekim trenutnim oblikom, oblik na slici je samo jedan od njih, on je trenutan i promijeniv. Svakom stanju svijesti, ovako ilustriranom, bi odgovarao jedinstvenih oblik a dva ista oblika bi značila potpuno identično stanje svijesti što je zapravo gotovo nemoguće pošto izmjena samo jednog elementa, ikako možda nezamijetno, mijenja stanje svijesti.

Svi elementi u trenutnom stanju svijesti zapravo su u krajnjoj sintezi, što znači iako ju čine različiti elementi svijest je objedinjena cjelina svih tih elemenata i doživljavamo je kao jedinstvenu sliku koju ti elementu stvaraju, izmjenom elemenata mijenja se i slika. Ipak sama svijest može se podijeliti na aktivnu svijest i pasivnu svijest a upravo one elemente koju se nalaze u aktivnoj svijesti najjače doživljavamo i oni najviše utječu na sliku onoga čega smo svjesni. Aktivnu svijest formiraju oni elementi koju su u direktnoj vezi sa trenutnim fokusom dok ostale elemente kojih smo još uvijek svjesni ali nisu u direktnoj vezi doživljavamo kao svojevrstan "šum" i zapravo su u našem trenutnom stanju svijesti pasivni. Upravo ti elementi postepeno prelaze u podsvijest. Dok su svi elementi koji postaju dio svijesti uvijek u početki aktivni i vezani su za fokus ali postepeno kako se naš fokus mijenja oni gube tu vezu i prelaze u stanje pasivne svijesti a nakon toga ukoliko ne postoji nova veza sa fokusom prelaze u podsvijest. Ukoliko ne postoji prijašnje postojanje tih elemenata u podsvijesti odnosno ako nisu postali dio svijesti prelaskom u nju iz podsvijesti, ako nisu povezani sa već postojećim znanjem i iskustvom, ako nisu bili unutar visokog fokusa (jaka koncentracija), te ako nisu izazvali osjećaje; pasivna svijest koju čine je zapravo metafizička reprezentacija kratkoročnog pamćenja. Ovi navedeni uvjeti koji ne smiju biti zadovoljeni zapravo sprječavaju brže tonjenje tih elemenata u podsvijest, u područje koje se nalazi ispod granice zaboravljanja. Mi zapravo ne zaboravljamo ništa što smo percepirali na bilo koji način samo neki percepirani elementi zbog npr. toga što nisu vezani za osjećaje i/ili ih ne vežemo s ničime što smo iskusili ili znamo, tonu dublje u podsvijest puno brže od recimo onih za koje recimo vežemo osjećaje, i samim time prosječna razina fokusa nije dovoljna da bi oni ponovno ušli u stanje svijesti ili pak više podsvijesti i tako imali ikakav utjecaj.

Boje i stanja svijesti

Boje prikazane na slici zapravo predstavljaju različite elemente. Na taj način svijest u ovoj ilustraciji mijenja boje. Može biti gotovo jednobojna, može imati više nijansi iste boje, može imati većinsku zastupljenost jedne boje ili nijansi jedne boje a s druge strane mogu biti zastupljene i različite boje sa svojim nijansama. Boje elemenata su rezultat je povezanosti onoga što čini te elemente u fizičkoj stvarnosti, drugim metafizičkim obrascima ili već postojećim obrascima u podsvijesti. Tako na primjer ako recimo kupujemo kartu za tramvaj sve ono što percepiramo ili mislimo ili postanemo svjesni putem povezanosti sa onime što se nalazi u našoj podsvijesti; a vezano je kupovanje karte u ovoj ilustraciji bilo bi označeno nijansama jednake boje u ovom modelu. Kada završimo sa kupovinom i krenemo sjesti ono čega bi sada bili svjesni bi već bilo, u ovom modelu, predstavljeno drugom bojom.
Boje u ovom modelu su uvedene kao reprezentacija promijenivosti onoga na čega je um fokusiran i utjecaja tih promjena na svijest. Svi oni elementi koji su povezani sa trenutnim fokusom unutar svijesti su prikazani nijansama iste boje. Tako na primjer um koji je duže vrijeme fokusiran na istu stvar ili situaciju ili bilo koji aspekt fizičke stvarnosti ili metafizički obrazac rezultirat će formiranom svijesti koja će postajati sve više i više monokromatska sa sve manje nijansi. Dok će promjena fokusa u formiranu svijest unijeti elemente koji donose drugačiju boju i na taj način se boja svijesti (u ovom modelu) mijenja dok one granice kada može postati potpuno polikromatska odnosno imati puno zastupljenih boja. Kada um mijenja brzo svoj fokus to rezultira poprilično "šarenom" svijesti jer mnoštvo elemenata ima različite boje. Na taj način, unutar ovog modela, boja svijesti se stalno mijenja od stanja u kojemu je gotovo jednolike boje do stanja u kojima su boje raznovrsne i na taj način reprezentira fokusiranost uma na različite stvari.
Kako definirati boje samih elemenata je malo teže odrediti. Za sada recimo da su nijanse iste boje vezane za isti definirani objekt u fizičkoj stvarnosti ili metafizičke obrasce vezane za isti objekt. Tako na primjer to može biti neka situacija poput kupovanja cipela u trgovini. Dok je taj objekt na taj način definiran sve na što se fokusira naš um, a dio je tog objekta, rezultirati će elementima svijesti iste boje.
Treba još napomenuti (a očigledno je) da svijest fokusiranog uma zapravo ima manje elemenata unutar pasivne svijesti a više unutar aktivne od svijesti nefokusiranog uma.

Boje su naravno, samo dio ovog modela i tu su isključivo radi ilustracije.

Toliko za sada :)

by Vremenski (su)putnik

Još o struji

nedjelja , 07.08.2016.

Struje u međudjelovanju

Struje također mogu međudjelovati tj. utjecati jedna na drugu.

Prvo trebamo definirati obujam međudjelovanja. On predstavlja ukupnost svih djelovanja u svim strujama koja međudjeluju. Struje utječu jedna na drugu samo unutar obujma međudjelovanja dok unutar struja mogu postojati i druga djelovanja koja nisu povezana, ona neće međudjelovati. Dakle obujam međudjelovanja može biti manji ili jedna ukupnom obujmu obje struje.

Također međudjelovanje može biti sinkrono i asinkrono. Kod prvog međudjelovanje je istovremeno a kod drugog to nije slučaj nego je riječ o međudjelovanju struja preko stanja.

Postoje tri moguća načina međudjelovanja struja, koja su ista i kod sinkronog i kod asinkronog međudjelovanja:

1. Struje se presijecaju
2. Struje su paralelne
3. Struje se suprotstavljaju


Kod presijecanja dvaju struja one međudjeluju ali ne utječu jedna na drugu. Ovo dakle znači da ukupnost svih djelovanja koje čini jednu struju ne utječe na cilj ili namjeru kojoj je orijentirana druga struja odnosno na ukupnost djelovanja druge struje usmjerenih prema tom cilju, i obrnuto. Struje međudjeluju sinkrono što znači da su djelovanja unutar jedne struje i djelovanja unutar druge struje istovremena i također znači da su u određenom dijelu zajednička, ali opet nemaju međusobnog utjecaja. Ovo se recimo može objasniti na jednostavnom primjeru pisanja pisma. Recimo da dva čovjeka žele napisati pismo, jedan svojoj djevojci a drugi poslovno pismo svom šefu. I oba to moraju napraviti ručno, dakle olovka i papir, ali niti jedan od njih nema olovko a obadvojica istovremeno odu kupiti olovku u istu knjižaru. Dakle ovo je djelovanje koje je obojici zajedničko i odvija se istovremeno i time predstavlja sinkrono presijecanje dvije struje, jedne koja je orijentirana cilju pisanja ljubavnog pisma i druge orijentirane cilju pisanja pisma šefu. Samo dio ovih struja se presijeca odnosno u slučaju iz primjera samo jedno djelovanje u obje struje, ovo onda definira obujam međudjelovanja.

Kod suprotstavljanja struja djelovanja koja čine jednu struju djelovat će kao otpor za drugu struju odnosno iz perspektive druge struje biti će takva da će nastojati spriječiti realiziranje namjere ili postizanje cilja kojoj je orijentirana. Samo suprotstavljanje može biti jednosmjerno ili dvosmjerno. Ako je riječ o dvosmjernom suprotstavljanju onda obje struje međusobno stvaraju otpor jedna drugoj, ako je riječ o jednosmjernom suprotstavljanju onda samo jedna struja stvara otpor drugoj. Kod suprotstavljanja struje očigledno djeluju jedna na drugu. Ovo zapravo znači da, unutar obujma međudjelovanja, djelovanje asocirano sa jednom strujom, je takvo, da otežava ili onemogućuje odeređeno djelovanje asocirano sa drugom strujom i samim time za nju stvara otpor. Opet možemo uzeti primjer sa dva čovjeka koja pišu pismo, ali sada pretpostavimo da je u knjižari u kojoj su kupovali olovku preostala samo jedna olovka. Ako ju je recimo kupio prvi čovjek to onemogućuje drugom čovjeku da je kupi i za njega stvara otpor u postizanju cilja da napiše pismo svom šefu. Može se recimo zamisliti i bizaran situacija u kojoj jedan čovjek pokušava napraviti poljoprivredno zemljište a na istom mjestu drugi čovjek pokušava posaditi travu, ovo je primjer dvosmjernog suprotstavljanja. Kod suprotstavljanja struja namjere odnosno ciljevi mogu biti suprotni ali i ne moraju biti, bitno je da unutar obujma međudjelovanja postoje djelovanja unutar jedne struje koja će za drugu struju predstavljati otpor, tada će struje međudjelovati kao suprotstavljene struje.

Paralelne struje zapravo međudjeluju na suprotan način od suprotstavljenih struja. Djelovanja koja čine jednu struju utječu na drugu struju na taj način i sama predstavljaju djelovanja koja su orijentirana prema ostvarivanju cilja kojem je orijentirana druga struja, odnosno povećavaju joj veličinu. Također i ovdje međudjelovanje može biti jednostrano ili dvostrano a sva djelovanja unutar obujma međudjelovanja imaju takav učinak da drugoj struji povećavaju veličinu. Drugim riječima može se reći da djelovanja unutar jedne struje, koja su ujedno i unutar obujma međudjelovanja, olakšavanju realiziranje namjere ili postizanje cilja kojem je orijentirana druga struja. Također ciljevi dvoje struje koje paralelno mogu ali ne moraju biti jednaki, bitno je da unutar obujma međudjelovanja postoje takva djelovanja koja povećavaju veličinu druge struje. Ovo se još može nazvati i spajanje struja ali samo u onolikoj mjeri koliki je obujam međudjelovanja. Postoje naravno i situacije u kojima se struje u potpunosti spojiti, takve struje su nužno orijentirane istom cilju odnosno realiziranju iste namjere, a veličina konačne struje je onda jednaka zbroju veličina pojedinačnih struja, dakle struje jedna drugoj povećavaju veličinu za vlastitu i tada se sva djelovanja koja čine pojedinačne struje nalaze unutar obujma međudjelovanja. Ali bitno je napomenuti da je i dalje svaka struja uvjetovana pojedinačnom voljom, tako da se ipak može nazvati smo prividnim povećanjem veličine odnosno prividno spajanjem, naime struje nisu stvarno spojene nego i dalje djeluju paralelno ali pošto su orijentirane istom cilju ili istoj namjeri sva djelovanja pojedinačnih struja nalaze se unutar obujma međudjelovanja i međusobno olakšaju postizanje tog cilja tako da si prividno u potpunosti povećavaju veličinu. Paralelne struje i prividno spajanje struja su zapravo vezana za timski rad ili rad unutar grupe koja ima određeni cilj, suradnju i sl. Dakle recimo unutar jednog tima sve pojedinci rade im svrhu ostvarenja nekog zajedničkog cilja, ukupnost svih djelovanja koja će poduzeti svaki pojedinac biti činit će struju usmjerenu prema ostvarivanju tog cilja tako da su ove struje paralelne i pošto su orijentirane istom cilju također se i prividno povećavaju. Naravno isti cilj ne mora biti slučaj. Recimo opet na primjeru dva čovjeka koji pišu pismo, recimo da oba čovjeka sjede jedan pored drugoga dok pišu i jednom od njih se učini primjerenom uvodna rečenica koju koju je koristio drugi te je prepiše. Dakle ovo je bilo paralelno međudjelovanje pošto je olakšalo ostvarivanje cilja prvog čovjeka.

Kod asinkronog međudjelovanja učinci presijecanja, suprotstavljanja i paralelnih struja su jednaki; jedina razlika je što se ne odvijaju istovremeno nego je između "prolaska" određenih struja proteklo neko vrijeme. Ovdje se onda definiraju stanja i utjecaj struja na ta stanja kako vrijeme prolazi. Stanje je neki trenutni dio stvarnosti koji promatramo, na primjer jedan dio parka ili ulazna vrata zgrade ili djecu koja se igraju na igralištu, stanje je naravno trenutno i mijenja se kako vrijeme prolazi, dolazi do izmjene stanja. Nas trenutno zanima međudjelovanje struja kako se stanja mijenjaju. Pretpostavimo prvo da je riječ o prodavaonici hrane i da je u nju ušla žena koja je kupila posljednji kruh sa police. Nakon nakon nekog vremena ulazi druga žena koja želi kupiti kruh ali kruha više nema. Dakle prva žena je time što je kupila kruh promijenila stanje u ovom slučaju promatrane prodavaonice, ta promjena je mala ali ipak je nastala. Druga žena zbog toga nije mogla kupiti kruh. Dakle struja čiji je dio bilo djelovanje kupnje kruha zapravo je asinkrono suprotstavljeno međudjelovala sa drugom strujom pošto je onemogućila kupovanje kruha za drugu ženu, koje također predstavlja djelovanje unutar neke struje. Također je jasno da su na sličan način moguća asinkrona paralelna međudjelovanja i presijecanja struja.

Sada mogu definirati slijedeće: Sve promjene stanja nastaju djelovanjem determiniranih i nedeterminiranih struja, odnosno "protjecanja" struja mijenjaju stanja fizičke stvarnosti.

Pojam determinirane i nedeterminirane struje

Osnovna značajka determinirane struje je da ukoliko naiđe na otpor ona mijenja smjer, determinirane struje ne mogu savladati otpor i njihovo usmjerenje i kretanje definirano je i ograničeno otporom a kreću se u smjeru u kojem otpora nema ili u kojem je otpor onoliko mali da ga trenutna veličina struje može savladati. Ovakve struje povezane sa voljom niti im veličina ovisi o volji, nisu usmjerene prema određenom cilju niti realiziranju namjere. Njih jednostavno čini skup događanja koji jedno vrijeme imaju određeno usmjerenje, ukoliko naiđu na dovoljno veliki otpor njihovo usmjerenje se mijenja. Pošto nisu povezane sa voljom njihova veličina neće rasti kako bi savladala otpor na koji struja naiđe.

Nedeterminirane struje su već definirane i one su upravo ukupnost svih djelovanja usmjerenih prema ostvarivanju nekog cilja ili realiziranju neke namjere. Njihova veličina ovisi o volji i mijenjaju smjer samo kada upravo ta volja ne omogućuje dovoljno veliku veličinu da bi otpor bio savladan ili ako otpor ne može biti savladan zbog vanjskih čimbenika odnosno ne postoji djelovanje koje bi moglo savladati taj otpor, to je jedino ograničenje da nedeterminirane struje koje ne ovisi o volji. Ovakav otpor je onda iz perspektive struje beskonačan otpor, iako realno on nije beskonačan. Nastaje kada je struja maksimalna odnosno predstavlja ukupnost svih mogućih djelovanja poduzetih da bi se ostvario cilj ili realizirala namjera ali otpor i dalje ne može biti savladan. Kao primjer recimo da netko pokušava prijeći rijeku u dubokom koritu a duž cijelog toka rijeke ne postoji most, i sada pretpostavimo da je taj netko pokušao poduzeti sve da bi je prešao, što je u tom slučaju njegov cilj. Dakle sva djelovanja usmjerena su prema tom cilju i time predstavljaju struju orijentiranu prema tom cilju. Na primjer pokušao je postavi štap i prijeći preko njega, spustiti se u kanjoj i preplivati pa se opet popet, pronaći neku vrstu zračnog prijevoza, čak je probao i izgraditi most preko rijeke ali ništa nije pomoglo. Tada kanjon i rijeka iz njegove perspektive predstavljaju beskonačan otpor dostizanju njegovog cilja, da prijeđe rijeku. Pošto je ukupnost djelovanja bila maksimalna nastala struja je također maksimalna.

Dakle osnovna razlika između determinirane i nedeterminirane stuje je što se veličina drugih kože mijenjati u ovisnosti o volji, kada naiđu na otpor njihova veličina će rasti kako bi savladala otpor. Dok to nije slučaj kod prvih nego kada naiđu na otpor koji ne može biti savladan već postojećom strujom one mijenjaju smjer. Ovo se odnosi na pojedinačne struje ali također i na struje koje međudjeluju. Recimo da su dvije determinirane struje paralelne, tada njihova zajednička veličina može biti dovoljno velika da savlada neki prvobitni otpor. Ali ako ove dvije struje naiđu na otpor koji ni zajedničkom veličinom ne mogu savladati opet će se ponašati kao determinirane struje, dakle promijeniti smjer. Kod nedeterminiranih struja, ukoliko su one paralelne, svaka zasebno je povezana i određena sa voljom tako svaka od njih može rasti kada naiđe na otpor, a time mijenjajući i ukupnu veličinu, pa se i dalje ponaša kao nedeterminirana struja.

Vremensko trajanje struje

Struje mogu biti trenutne odnosno trajati vrlo kratko, mogu trajati duže ili pak jako dugo. Odnosno jedna definicija za trajanje struja se slijedeća: Struja onoliko koliko je potrebno da se ostvari cilj kojem je orijentirana ili ispuni namjera kojoj je orijentirana; također uvjet utjecaja okoline je da traje dok ne naiđe na beskonačan otpor ukoliko cilj ili namjera ne mogu biti ostvareni. Ovo se odnosi na nedeterminirane struje. Za determinirane struje vrijedi slijedeće; one traju onoliko dugo dokle ne postoji dovoljno veliki otpor koji svojom veličinom ne mogu savladati. Promjena smjera struje zapravo znači nastanak nove struje.

Veličina struje se također obično povećava sa vremenom, tako su struje koje duže traju i veće odnosno ovisnost veličine struje i njenog trajanja je proporcionalna. Ovo je obično tako iako nije nužan uvjet pošto je i moguće da se struje ne povećavaju s vremenom, to vrijedi za zasebne determinirane struje i one nedeterminirane koje ne nailaze na otpor koji ne mogu savladati.

Unutar struja obično nastaju mreškanja a mogu nastati pod-struje, o njima ću sada malo više reći.

Mreškanja nastaju unutar svih struja a neće nastati jedino unutar vremenski jako kratkih struja. Ali o čemu se ovdje zapravo radi? Struja je zapravo ukupnost djelovanja orijentirana recimo prema postizanju nekog cilja. Ali također je obično potrebno nešto napraviti kako bi se izvršila sama djelovanja odnosno ona nisu trenutna nego ih je potrebno izvršiti. Izvršavanja ovih djelovanja nazivaju se mreškanjima u struji. Dakle ovo su djelovanja koja nisu nužno orijentirana prema dostizanju cilja nego omogućavanju djelovanja koja jesu. Ako mreškanje postane previše veliko nastaje pod-struja.

Pod-struje nastaju kada neko djelovanje koje je usmjereno prema ostvarenju cilja, i samo postane cilj koji treba ostvariti. Ovo se desi kada veličina mreškanja postane toliko velika da može stvoriti zasebnu struju. Mreškanja obično vremenski traju kratko ali ako se njihovo trajanje produlji i samim time veličina poveća nastaju pod-struje. Možemo zaključiti da pod-struje stoga nastaju kod struja koje traju dugo ili jako dugo. Pod-struje su zapravo po svim mjerilima zasebne struje ali s tom razlikom da je cilj kojem su orijentirane zapravo i sam jedno od djelovanja koja je potrebno poduzeti kako bi se dostigao cilj ili realizirala namjera kojoj je orijentirana neka druga struja. Tada je ona pod-struja te druge struje. Ovo objasnimo recimo na slijedećem primjeru. Recimo da neka žena želi postati predsjednica nekog društva. Prvi korak (djelovanje) koji mora poduzeti je kandidirati se. Sada recimo da za to mora prikupiti 10 000 potpisa. Prikupljanje potpisa će tada predstavljati pod-struju u struji djelovanja potrebnih da žena postane predsjednica poput kandidature, kampanje, javnih govora i sl. Da je broj potpisa bio puno manji onda bi se prikupljanje moglo definirati kao mreškanje ali veliki broj potpisa definira cilj sa zasebnom pod-strujom. Ipak nužno pravilo je: Sva djelovanja unutar pod-struje su također i djelovanja posredno usmjerenja prema ostvarivanju cilja izvorne struje odnosno pod-struje su paralelne sa izvornom strujom.

Toliko za sada :)

by Vremenski (su)putnik

Volja, struja i otpor

ponedjeljak , 01.08.2016.

Volja

Volja za sada neće biti definirana, samo je dovoljno reći da se formirati temeljeno na motivima i emocionalnom stanju.

Volja formirana na motivima

Volja se ne formira svjesno nego nastaje kao stanje definirano trenutnim stanjem uma, unutar njega se nalaze motivi koji će formirati volju odrediti njenu snagu, ovdje nema svjesnog nastojanja ili djelovanja, motivi su jednostavno neke stvari kojih smo svjesni ili razlozi zbog kojih nešto želimo učiniti; ovi elementi će tada, dok su aktivni u našem umu, formirati volju. Pošto sama volja nije svjesna, zapravo mogao bih reći da je volja dio našeg uma kao što je i svijest ili podsvijest a ono što se odvija u našoj svijesti ili podsvijesti utječe i na dio uma koji možemo nazvati voljom i time definiraju ovaj dio uma, određuju volju i njenu snagu. Samim time motivi mogu biti i svjesni i podsvjesni, ovo možemo zamisli ako smo nekada bili u situaciji da jednostavno nešto snažno želimo učiniti imamo čvrstu volju da to napravimo ali ne možemo točno odrediti zašto. Tada motivi dolaze upravo iz podsvjesnog uma. Pošto je volja definirana posredno ovisno o stanju svjesno i/ili podsvjesnog uma a nije direktno dio tih stanja, nije element svijesti ili podsvijesti, možemo reći da je i ona sama dio ljudskog uma

Sama volja je pokretač ljudskog djelovanja, da bi se formirala mora postojati namjera za tim djelovanjem. Kada god u našem umu postoji najmjera da nešto napravimo formira se i volja koja je prati,. ovo je dualitet koji uvijek dolazi zajedno, ne postoji namjera bez volje. Dualitet vrijedi i u drugom smjeru odnosno ne postoji volja bez namjere ali ipak uz jednu iznimku koja je čini se nužna a to je volja formirana na podsvjesnim motivima, pošto je namjera isključivo svjesna i nastaje u svjesnom dijelu uma, ovako formiranu volju ne mora nužno pratiti namjera.

Volja uzrokovana emocionalnim stanjem

Vezu emocionalnog stanja i volje možemo definirati na sljedeći način: Emocionalno stanje definira razine na kojima se volja temeljena na motivima formira.

Da bih ovo objasnio fokusirat ću se na samo dva emocionalna stanja; na sreću odnosno zadovoljstvo ili spokoj i na tugu, nezadovoljstvo ili nespokoj. Pošto osobno smatram da su osjećaj sreće i osjeća tuge temeljna ljudska emocionalna stanja. Ukoliko smo sretni razina na kojoj se formira volja je viša, a ako se ovo emocionalno stanje pojačava odnosno postajemo sretniji povisuje se i razina na kojoj se volja formira. Povećavanje ove razine ima sljedeći učinak: Što je razina na kojoj se volja formira viša i sama volja će biti jača. Ovo ne ovisi o motivima koji će formirati volju nego djeluje na samu volju kao aspekt ljudskog uma, i metaforički se može reći da je podiže na višu razinu, ovo se može nazvati potencijalom. Dakle ovisno o našem emocionalnom stanju volja temeljne na motivima će biti definirana na određenoj razini koja rezultira potencijalom, što je razina viša potencijal je veći. Kada se volja formira ovaj potencijal se realizira i utječe na snagu naše volje ili bolje da kažem kolika će ta volja biti. Dakle naže emocionalno stanje stvara potencijal za volju, na taj način da će ona biti jača ili slabija. Kada se volja formira uzrokovana motivima ovaj potencijal će je pojačati ili oslabiti ovisno o razini na kojoj se formira što sam potencijal i je. Emocinalno stanje tuge npr. snizuje razinu na kojoj se formira volja i samim time stvara stvara manji potencijal. Dakle bilo kakva volja koja se formira biti će potencijalno slabija. Naravno sada se postavlja pitanje nule razine volje ili početne razine. Prvo moramo imati na umu da je ovo samo apstraktni prikaz volje, odnosno jedan model koji pokušava da je opiše. Tako da ne možemo baš točno definirati niti pojam kao što je nulta razina volje, ali unutar ovog modela možemo ga postaviti ovako: Nulta razina volje postoji pri vrlo slabom emocionalnom stanju ili pak u odsustvu emocionalnog stanja. Potencijal koji tada postoji smatramo neutralnim, odnosno mogu pretpostaviti da je upravo ovaj neutralan potencijal ono što uzrokuje i postojanje volje kao temeljnog dijela ljudskog uma. Dakle potencijal ne utječe na volju a formirana volja ovisi jedino o motivima. Ovu nultu razinu ću nazvati porirodnom razinom volje. Ovdje sam pričao o emocionalnim stanjima sreće i tuge; naravno sva emocionalna stanja, a ne samo ova, utječu na promjenu potencijala odnosno razina na kojima se volja formira. Neka poput tuge, snizuju ovu razinu ispod prirodne odnosno nulte što rezultira slabljenjem potencijala. Tada će svaka formirana volja biti slabija. Ovo je npr. razlog zašto nam je kada smo tužni i najjednostavnije stvari teže napraviti. S druge strane neka poput sreće povisuju razinu iznad nulte i samim time pojačavaju potencijal. Tada će svaka formirana volja biti jača. Ovo je dakle razlog zašto nam se gotovo sve čini lakšim kada smo sretni.

Sada ću rezimirati ova dva dijela:
Volja se formira na motivima.
Sami motivi su elementi svjesnog ili podsvjesnog uma koji su najčešće povezani sa trenutnom namjerom.
Razina ili potencijal volje ovisi o emocionalnom stanju.
Razine volje definiraju potencijal.
Nulta razina rezultira neutralnim potencijalom, koji vjerojatno i sam uzrokuje postojanje volje kao djela ljudskog uma, dakle možemo reći i ljudske prirode.
Promjenom razine mijenja se potencijal.
Motivi formiraju volju, a potencijal je ili slabi ili pojačava.

Na kraju moram spomenuti da emocionalno stanje, dakle osjećaj, može biti i motiv pa samim time može i formirati volju ali će također utjecati i na razinu odnosno potencijal, stoga možemo reći da emocionalno stanje može imati i dualni učinak.

Na kraju dijela o volji vratit ću se na prvu rečenicu i sada reći da je sama volja zapravo nulta ili prirodna razina potencijala. Upravo postojanje ovog potencijala rezultira postojanjem volje kao dijelom ljudske prirode.


Struja i otpor

Krenuo sam u posjet prijatelju u dalekom gradu, prijatelju kojeg nisam vidio jako dugo i znači mi jako puno. Htio sam ići autobusom ali sam saznao da su kolnici zatvoreni pa autobusi ne voze. Malo sam se informirao i saznao da do tog mjesta mogu doći i vlakom. Uputio sam se na kolodvor i da bih došao do odredišta moram presjedati 5 puta. Pomislio sam koliko će to biti naporno ali ok neću odustati. Krenuo sam kupiti kartu ali me je gospođa na šalteru rekla da postoji puknuće na pruzi i vlak ne vozi. Bio sam razočaran ali sam odlučio pronaći drugi način. Otišao sam u obližnji restoran jer sam primjetio da se u njemu okuplja puno ljudi i počeo se raspitivati. Naišao sam na čovjeka koji je rekao da mi može pomoći pošto je vlasnik privatnog aviona i može me odvesti do tamo ali mu moram platiti za gorivo. Nisam imao dovoljno novaca ali sam imao u džepu zlatni novčić koji koji sam čuvao jer sam smatrao da mi donosi sreću. Založio sam ga i nabavio potreban novac. Čovjek je ispunio ono što je rekao i odletili smo do dalekog grada u kojem ubrzo ugledao svog prijatelja kako me čeka pored piste za slijetanje.

Ova priča naravno ima svoju svrhu, tu je jer ću pomoću nje uvesti i objasniti koncepte struje i otpora. Kako smo vidjeli protagonist u ovoj kratkoj prići je odlučio posjetiti prijatelja u dalekom gradu. Ali je prvo saznao da ne može tamo autobusom, pa ni vlakom a na na kraju se suočio s problemom plaćanja goriva. Sve prepreke na koje je naišao nazvat ćemo otporom. Ali također je nailazio i pronalazio različite načine da na kraju dođe do tog dalekog grada. Ovo je struja. Dobro sada možemo definirati ove pojmove:

Struja se definira kao ukupnost svih djelovanja usmjerenih prema trenutnom cilju ili realiziranju trenutne namjere. Struja direktno ovisi o našoj volji, odnosno što je naša volja da nešto postignemo jača biti ćemo spremni više toga poduzeti. Volja je zapravo ono što nam omogućuje da napravimo ono što je potrebnu da recimo dostignemo cilj ali svo djelovanje koje smo pri tome poduzeli rezultira strujom usmjerenom prema tom cilju, ili općenito prema realiziranju namjere. Jasno je da će jača volja rezultirati većom strujom. Naravno nije uvijek potrebna velika struja, u gornjoj prići bi bilo sve riješeno na početku da ceste nisu bile zatvorene. Ona mora biti onoliko velika koliko je potrebno da se savladaju sve prepreke, a ovo je otpor.

Dakle otpor čini sve ono što se suprotstavlja dostizanju trenutnog cilja odnosno realiziranju namjere. Veličina struje mora biti samo onolika kolika je potrebna da bi se savladao otpor. Naravno ovo je direktno vezano za volju, jer ako je ona preslaba struja neće moći dovoljno narasti.

Naravno postoje i situacije u kojima jednostavno nije moguće poduzeti nešto da bi se postigao cilj ili realizirala namjera; zbog vanjskih čimbenika. Dakle moguće je da postoji ovakva granica za struju. Tada struja ne može dalje rasti iako i dalje postoji volja da se postigne cilj.

Toliko za sada :)

by Vremenski (su)putnik

Oznake: volja, struja, otpor

Recept za efikasne kolačiće :)

utorak , 21.06.2016.

Kako biti efikasan? To je barem lako, u tek nekoliko koraka dato;

1. Saznaj što trebaš napraviti odnosno raditi i naći kako to napraviti

2. Ponavljaj ono što si naučio opet i opet i opet, dokle god naućeno ne budeš mogao obavljati s lakoćom i od tebe bude zahtijevalo minimalnu koncentraciju

Ova dva koraka si stekao potrebno znanje da nešto napraviš ali i dalje ne znači da je način na koji radiš najviše efikasan

3. Pronađi alternativne načine na koje može napraviti to što si naučio, ostavi ishod isti ali pronađi različite načine da ga dostigneš, ovo je baza.

4. Sada od svih načina koje si pronašao izdvoji onaj ili one koji zahtijevaju najmanje djelovanja odnosno možeš ih obaviti u najmanje koraka, pošto maksimum efikasnosti je proporcionalan sa minimumom djelovanja, ali ne bilo kakvog već potrebnog.

5. Sada za ovaj način ili načine primjeni korak dva, ponavlja ga/ih dok ga/ih ne budeš mogao obavljati sa lakoćom.

I ako si prošao svih pet koraka, čestitam efikasan si, ali ne zaboravi samo u onome na što si primijenio tih 5 koraka.

Korak 3 može promijeniti stvari jer kroz istraživanje alternativnih načina možeš zaključiti da je neki drugi ishod bolji i njega promijeniti, u tom slučaju moraš se vratit na korak 1 sa tim novim ishodom. Ova iteracija se može ponavljati dokle god ne nađeš ishod koji ti najviše odgovara i za njega prođeš svih 5 koraka. Na kraju tih iteracija efikasno ćeš obavljati određenu radnju sa ishodom za koji smatraš da je najbolji.

Baza je definirana s razlogom, ona donosi nešto podjednako bitno, a to je fleksibilnost. Što je tvoja baza veća fleksibilniji si u onome što ju čini.

I na kraju, ne znam zašto, ali imam potrebu da spomene; zapamti vrijeme nije novac!! Ovo je samo jedna besmislica koja dolazi sa trenutnom civlizacijom, ako se slažeš sa njom propuštaš pravi smisao, pa gotovo svega :D

by Vremenski (su)putnik

Ignoriranje znanja kada je dostupno i ne traženje znanja kada je potrebno, prava su mjerila ljudske gluposti.

by Vremenski (su)putnik

Ain't sciance great

Možda ste se nekada zapitali...

Zašto je nebo plavo?
Da bih odgovorio na ovo pitanje prvo moram nešto reći o prirodi svjetlosti. Ono što nazivamo vidljiva ili bijela svjetlost zapravo i nije jednolična kako se čini, ona se naime sastoji od različiti boja, ove boje zapravo vidite kada gledate dugu. Te boje svjetlosti različito reagiraju s našom atmosferom i pri toj reakciji one se na neki način rasprše ili apsorbiraju. A plava svjetlost (koja je dio vidljivog spektra) se upravo raspršuje najviše i tako zapravo ispuni naše nebo, ovo je razlog zbog kojeg ga zapravo vidimo plavo. Zanimljivo je da ni nočno nebo zapravo nije crno nego je zapravo tamno plavo.

Kako nastaje duga?
Postoje procesi pri kojima se vidljiva svjetlost rastavi na boje što se zove razlaganje svjetlosti na spektar, to se između ostalog može desiti kada ona dođe u dodir sa kapljicama kiše pod određenim kutom. pri čemu se pojavi spektar boja u obliku duge. Duga je zapravo savršena kružnica samo što mi na nebu obično vidio samo njen dio u obliku luka.

Zašto je nebo crvenkasto u sumrak i svitanje?

Odgovor se opet krije u činjenici da je vidljiva svjetlost zapravo sastavljena spektra boja a jedna od njih je i crvena. Zapravo se sve boje svjetlosti na neki način raspršuju u dodiru sa atmosferom ali od svih to se najmanje dešava sa crvenom bojom. Ujutro i navečer svjetlost u zemljinu atmosferu ulazi pod najmanjim kutom tokom dana i zato prolazi najduži put kroz nju, dovoljno dug da se sve ostale boje rasprše gotovo u potpunosti osim crvenkastih boja što je razlog zašto nebo izgleda kao da je okupano vatrom kada sviće ili kada pada noć.

Zašto ponekad vidimo crveni mjesec?

Razlog je zapravo kao i kod svitanja ili sumraka, kroz atmosferu prolazi samo crven svjetlost. To se dešava kada je mjesec udaljeniji od zemlje (pošto on zapravo nije stalno na istoj udaljenosti od zemlje) pa svjetlost prolazi dulji put kroz atmosferu pri čemu nastaje isti efekt kao kod npr. svitanja, ostale boje osim crvene se rasprše u atmosferi.


4 godišnja doba?

Godišnja doba su zapravo povezana sa time koliko sunce zagrijava zemljinu atmosferu. Zemlja zapravo nije potpuno okomita svoju pitanju oko sunca nego je nakrivljena, ovo se zove kut inklinacije i iznosi 23.5 stupnjeva. Zbog ove nagnutosti zemlje na različitim dijelovima njene putanje oko sunca, sunčeve zrake ne padaju uvijek pod istim kutom na isti dio zemlje. Ovaj kut se mijenja i s time se mijenja i količina energije koja dolazi do zemlje pa se ona različito zagrijava. Kada je kut pravi do zemlje dolazi najviše energije i tada imamo ljeto, kada je kut puno manji od pravog do zelje dolazi puno manje energije i tada recimo imamo zimu jer se atmosfera i površina zemlje manje zagrijavaju. Izmjena godišnjih doba zapravo nema nikakve veze sa udaljenosti zemlje od sunca jer je ona više manje konstantna i varira jako malo.


Svjetlost iz dalekih zvijezda

Možda već znate da kada gledamo u nebo zapravo gledamo prošlost. Svjetlost putujem konačnom brzinom koja iznosi 300 000 km/s i potrebno joj je određeno vrijeme da dođe od neke zvijezde do zemlje, na primjer treba joj oko 8 sekundi da dođe od sunca do zemlje tako da mi sunce zapravo vidimo onakvo kakvo je bilo prije 8 minuta. Za zvijezdu koja bi od zemlje bila udaljena npr. 4 svjetlosne godine to vrijeme bi iznosilo 4 godine, pošto je svjetlosna godina udaljenost koju svjetlost prijeđe u jednoj godini. Zanimljiva stvar za prisjetiti se slijedeći put kada budete promatrali nočno nebo, gledati ćete u prošlost.

Možda dragi čitatelju imaš neko svoje pitanje? Slobodno ga postavi u komentaru.


by Vremenski (su)putnik

Poklon

četvrtak , 16.06.2016.

Možda se pitaš što je ono najvrjednije što nekome moguće pokloniti, istina ljudi su različiti i tako nešto može biti drugačije od osobe do osobe, ali probaj s nečim poput ovoga:

Pokloni mu VRIJEME, na taj način postati ćeš barem mali dio njegovog života a i neizbježno on tvog, pokloniti vrijeme znači pokloniti svoj život, pa makar barem na trenutak
Pokloni mu PRIJATELJSTVO,
Pokloni mu LJUBAV,
Pokloni mu SRCE, ali ovdje budi oprezan; pokloniti srce je drugi izraz za bezuvjetno voljeti, ali ono je krhko i lomljivo; obično naše srce skrivamo, stavljamo ga u kutije, gradimo zidove oko njega jer na taj način ga štitimo, ali postoje oni rijetki trenutci oni rijetki ljudi, kada ga odlučimo pružiti na dlanu, kada svi zidovi padnu, ljepota ovog trenutka je da tada ponovno osjetimo njegovu pravu snagu, jer svaki put kada ga zaštitimo žrtvujemo dio te snage. Budi oprezan ako ga daješ jer kada je izloženo ranjivo je, ali također budi oprez ako ga primaš, odnosi se prema njemu kao prema nečemu najvrjednijem što ti netko može staviti na dlan, jer istina je da to i je...

Vrijeme i prijateljstvo možemo pokloniti svakome, makar barem na trenutak; kome ćemo ljubav pokloniti biramo pažljivije ali također i bira nas; a srce njega poklanjamo samo posebnim ljudima...

Ima li vrjednijih poklona od ovih?.....

by Vremenski (su)putnik

Jedna misao o tvom mobitelu, tvoja misao poslije posta?

utorak , 14.06.2016.

A ona je sljedeća, jeste li ikada razmišljali o stvarima koje sigurno i svakodnevno koristite i možda se zapitali koja je njihova vrijednost i zašto je imaju? Pa prvenstveno vrijednost neke stvari za nas ovisi o tome zašto nam je potreban odnosno zašto je koristimo, npr. ako želim nešto napisati trebam olovku, ako želim nešto pročitati trebam knjigu ili novine i sl. Ali i ipak i ova vrijednost i potreba za nečim temelji se na ove tri načina putem koji vrijednost neke stvari može poteći:

1. Karakteristike neke stvari koje su definirane njenom prirodom a jedna ili skup karakteristika onda daju svojstva koja su nam potrebna

2. Sentimentalna vrijednost, odnosno povezanost određenog predmeta sa našim iskustvom i uspomenama

3. Konstruirana svojstva koja mogu biti temeljena na prirodnim karakteristikama ali nisu njima ograničena

Dobro a sada što ovo sve znači?

Karakteristike su jednostavno ono što proizlazi iz same stvari prema njenoj prirodi, odnosno ono što je čini onime što je, naravno u granici onoga što nam je poznato o njoj. Tako na primjer karakteristika drvene lutke može biti da je izrađena od drveta, da je to drvo bukva, da je lagana, da drvo nije gusto pa je lomljiva, da ima plastične crne oči, da im kosu izrađenu od silka itd. Većina stvari odnosno predmeta koje koristima biti će nam potreban zbog svojih prirodnih svojstava, neka od njih jednostavno odgovaraju onome što nam je u tom trenutku potrebno pa ćemo i tu stvar koja ih posjeduje koristiti dok potreba za svojstvima ne nestane

Sentimentalne vrijednosti su možda i najvrjednija svojstva koja neka materijalna stvar može imati. Nastala su našim sjećanjem na situacije s kojima je bila usko povezana i/ili u kojima smo je koristili. Tako na primjer možemo čuvati neki stari lančić koji nas podsjeća na majku i za njega su čvrsto vezane te uspomene ili pak paziti na bicikli kojim vozimo po brdskim stazama jer je to jednostavno nešto što volimo. Zanimljiva stvar kod ovih svojstava je da ona zapravo nemaju veze sa stvarima nego sa uspomenama i osjećajima koje pobuđuju te sa određenim aktivnostima koje su nam drage i koje volimo pa onda i njih povezujemo s njima jer su nam na neki način potrebne da ih obavljamo, na taj način vjerojatno barem malo projiciramo ono što zapravo volimo i na njih.

Konstruirana svojstva su zapravo svojstva koja društvo daje određenim stvarima. Zašto kažem da nisu nužno ograničene njihovim prirodnim karakteristikama? Zato što su mogući ( i postoje) slučajevi kada svojstva zapravo pridodana stvarima a pri tome nemaju nikakve veze s njihovim karakteristikama nego služe kao svojevrsni posrednik u nekom društvenom događanju ili pak procesu. Vjerojatno najrašireniji primjer ovakvih svojstava je novac, čija uloga u društvu nema nikakve veze sa njegovim karakteristikama (papir) nego je u potpunosti konstruirana. Zanimljivo svojstvo konstruiranih svojstava je da nisu održiva bez onoga što ih konstruira, ona su u potpunosti ljudski produkt, ali u tome je njihova čar, neizbježna oda ljudskoj kreativnosti i mašti. Pri tome ne mislim na novac koji sam naveo za primjer, pošto je za mene osobno novac potpuna besmislica...

Dakle vrijednosti stvari za nas su definirane trenutnom potrebom za njima a temelje se na jednom od navedenih podrijetla svojstava, tako neke stvari mogu postati vrjednije od drugih ako za njima postoji veća potreba ili manje vrijedne ako je potreba za njima manja.

Napomenuti ću još, ukoliko već nisi primjetio dragi čitatelju, da su zadnja dva podrijetla svojstava potpuno metafizička, odnosno konstrukt su našeg uma.

I još samo nešto za kraj ali opet puno bitnije od svega do sada na pisanoga, što uključuje i prijašnji post. Materijalne stvari, bez obzira na njihove karakteristike i potrebu za njima, nikada ne mogu i ne smiju biti vrjednije od čovjeka; niti se čovjeku ikako može odrediti vrijednost, između ostalog. Tužno je da često ovo zaboravljamo...

:)

by Vremenski (su)putnik

Odvojeno malo vremena za vrijeme

Nakon malo razmišljanja došao sam do neospornog zaključka, o čemu bi netko tko se zove Vremenski (su)putnik napisao svoj prvi post nego o vremenu, pa neka onda tako i bude. A vrijeme je nešto o čemu svi razmišljamo, ali ne nužno svjesno, većinom ga doživljavamo instinktivno, tu je i to nam je dovoljno da živimo svojim svakodnevnim životom. Kada negdje žurimo i čini nam se da ništa ne možemo stići čini nam se kao da ga imamo premalo; kada sjedimo sami u sobi i brojimo pukotine na plafonu jer ne znamo što bi radili, čini nam se da ga imamo previše. Ponekad za nas prolazi sporo a ponekad toliko brzo da jedva uspijemo primijetiti sve što se oko nas dešava. Ali što je to vrijeme, hajde priznaj dragi čitatelju, ovo si barem nekada zapitao i sam; i jesi pronašao odgovor, ili barem onaj odgovor koji je zadovoljio tvoju znatiželju? Ako si pogledao sat i rekao sam sebi vrijeme su minute i sati koji prolaze, moram te rastužiti i reći da si pogriješio, zašto to kažem? Pa vidiš ovakvo poimanje vremena nije ništa drugo nego ljudski pokušaj ali i način da se mjeri ono što doživljavamo kao njegovu prolaznost. Jednom u našoj povijesti ljudi su naposljetku podijelili naš planet na 12 vremenskih zona koje su definirane u ovisnosti o zemljinoj rotaciji odnosno jednom danu. A taj isti dan smo, ovisno o vremenskoj zoni, podijelili na sate, minute i sekunde. Ali ovo nam ne govori ništa o prirodi vremena, ovo je samo način da nekako mjerimo njegovu prolaznost. Stoga dragi čitatelju mislim da se možemo složiti da ovo nije vrijeme, nego samo alat, poput metra ili kutomjera, kojim ga pokušavamo mjeriti. Slično kao što metrom možemo odrediti duljinu stola tako satima pokušavamo mjeriti dimenziju vremena. Ali baš poput tog metra koji nam ne može reći dali je stol napravljen od metala ili od drveta ni sati nam ne mogu reći od čega je to "napravljeno" vrijeme. A sada dragi čitatelju pođi sa mnom na kratko putovanje u kojemu ću pokušati odgovoriti na pitanja Što je to vrijeme? Razlikuje li se vrijeme od onoga kako doživljavamo? I zanimljivo pitanje koje se nameće iz dosadašnjeg teksta, a to je Ima li vrijeme ritam? Na ova pitanja ću pokušati odgovoriti i sa znanstvene strane kao i sa one filozofske. Jesi li spreman? Krećemo!

Ritam vremena

Napisao sam već prije da nam se ponekad čini da vrijeme prolazi jako brzo pa čak i previše brzo, a ponekad tako polako da nam se čini da ga ima i previše. Ali dali je to doista tako? Ovdje moramo uvesti sljedeću razliku: Subjektivno poimanje vremena ovisi o našoj percepciji vremena odnosno o onome što doživjeli, koliko smo doživjeli i međusobnom odnosu onoga što smo doživjeli iz čega onda definiramo i pojmove prije i poslije, pojmove uzrok i posljedica. Opet ono što smo ovako doživjeli vjerojatno je sam dio strukture vremena i naša slika ne mora biti potpuna pa definirani pojmovi i doživljeni efekti ne moraju nužno odgovarati cjelovitoj slici. Ovo zamislite kao da vrtimo jednu rolu filma i usredotočimo se na kadrove koji prolaze, s time da gledamo stalni na istom mjestu tako da ispred naši očiju prolaze kadar po kadar. Dakle prvi zaključak je mi ne znamo što se dešavalo s tim kadrom prije nego što ga vidjeli. A sada zamislite također da se u svakom kadru role filma vrti još jedna rola ali okomito na naš film, pa tako i u preko ili ispod djela role koji trenutno gledamo, ali trik je u tome da mi tu rolu ne vidimo, jer se npr. vrti ispod naše. A sada zamislite da je broj tih rola koje se ovako međusobno preklapaju beskonačan, i sve se vrte jedna ispod druge, ali mi možemo vidjeti samo onu koja je se vrti kao najgornja. Isto je možda i sa vremenom, dakle možda je ono što doživimo samo jedan dio onoga što vrijeme trenutno je, samo mi toga nismo svjesni jer vidim osamo "gornju rolu filma". Dobro sada kada smo razumjeli razliku između subjektivne percepcije i potencijalne stvarne strukture vremena možemo odgovoriti na pitanje ima li vrijeme ritam? Dali stvarno prolazi sporije kada nam se čini tako, ili pak brže? Pa vjerojatno i ne jer ovo je upravo subjektivno poimanje vremena a ovisi upravo o našoj percepciji. Kada u malo vremena doživimo odnosno onda i poživimo jako puno stvari, puno toga se desi oko nas tada nam se čini da vrijeme prolazi brže jer upravo to mnoštvo dešavanja doživljeno jedno za drugim na nas ostavlja dojam da je vrijeme nekako teklo brže, ali istina je da su sve te stvari zapravo desile nekim svojim ritmom kojim se vjerojatno obično i dešavaju te vrijeme nije stvarno ubrzalo, mi smo ga samo tako doživjeli jer smo sve to primijetili u vrlo kratkom roku. Isto se može primijeniti i na prividno usporavanje vremena. A to se naravno desi u obrnutom slučaju, kada nam se dešava malo toga pa nam se čini da vrijeme sporije prolazi jer ćemo ga subjektivno opet povezati sa stvarima koje mi proživljavamo. Istina je ipak da stvari i vrijeme onda teku nekim svojim ritmom, samo što ih mi u tom trenutku nismo svjesni. Ali opet pitanje ostaje, ima li vrijeme svoj ritam? Pa zapravo je vrlo moguće da je vrijeme u ovom pogledu poput neke simfonije koju koja se ne odvija stalno u istom ritmu, pa ponekad neki zamišljeni orkestar svira skladbu vremena sasvim Moderato pa onda promjeni ritam i svira Allegro pa onda još ubrza i svira Prestissimo, a onda najednom uspori i svira svoju skladbu Lento ili pak Lagro. Također je moguće da u različitim dijelovima strukture vremena ono drugačije teče, ima drugačiju brzinu i ritam. Pa naš zamišljeni orkestar može izvesti pravu simfoniju u kojoj npr. violine sviraju Allegro dok oboe sviraju Lagro a u isto vrijeme tu su i trube koje sviraju Prestissimo. Vrijeme vjerojatno ima svoj ritam koji nije uvijek ili svugdje isti, negdje ono prolazi sporo dok negdje može prolaziti brzo, negdje u njegovoj strukturi ima više promjena dok negdje ima njih manje,. negdje se uistinu desi više toga dok negdje desi uistinu manje. Samim time vrijeme ne mora imati jedinstven ritam, nego se on može znatno mijenjati.

Sa znanstvene strane u prilog ovome ću spomenuti Einsteinovu teoriju relativnosti koja povezuje prostor i vrijeme i definira ih kao neodvojive dimenzije, samim time ono što se dešava u prostoru utječe na vrijeme, odnosno ono može prolaziti brže odnosno sporije, drugim riječima relativno je i nije konstantno.

Što je to vrijeme?

Ovo je pitanje svih pitanja, dobro barem za ovaj post. Omiljena zanimacija mnogih filozofa ali i ostalih znanstvenika je mozgati o tome što bi to vrijeme moglo biti, pa tako ponekad i meni. Pitanje je staro stoljećima pa vjerojatno i više od toga. Ja ču ovdje dati vlastitu definiciju, s kojom se ti moj dragi čitatelju naravno možeš a i ne moraš složiti, power of free thinking. Moja definicija je slijedeća:

Vrijeme je izmjena stanja sustava koji se može definirati kao cjeloviti univerzum. Pri čemu jedno stanje prelazi u drugo stanje kroz izmjenu određenosti i neodređenosti pri čemu je određenost svako stanje a neodređenost su prelazi iz jednog stanja u drugo. Nadalje svako od ovih stanja ovisi o prijašnjem koje određuje u kojem obliku može nastati i također svako stanje definira oblik sljedećeg kroz dozvoljene i nedozvoljene prijelaze koji su sami definirani prirodom sustava. Također sustav nikada ne može zadržati određeno stanje nego je prisiljen na neodređenost, također nikada ne može ostati u neodređenom stanju nego mora poprimiti određeni oblik. Sva određena i neodređena stanja u cijelom sustavu (univerzumu) definiraju strukturu vremena, a sam broj mogući prijelaza i određenih stanja nije poznat, možda je konačan a možda i beskonačan. Prijelazi se mogu odvijati neujednačenim ritmom tako da je njihova brzina lokalni fenomen. Dozvoljeni prijelazi kao i dozvoljena stanja, pošto ovise o prirodi sustava, mijenjaju se ako se ona promjeni. Samim time sve tri navedene komponente su u međusobnoj ovisnosti

Također ču navesti da ukoliko bi trajna određenost značila da bi jedno stanje odnosno jedan trenutak u strukturi trajao vječno, dok bi trajna neodređenost značila da stanja samo izmjenjivala a pri tome ne bi mogla poprimiti nikakvu strukturu.

Dakle ovo bi bio pokušaj objašnjavanje njegove stvarne strukture a ne njegova subjektivna slika, a sve što mi doživimo je samo dio ove strukture, i to vjerojatno jako mali dio. Cjelovito određeno stanje sustava je zapravo podijeljeno na niz lokalni određenih stanja koja su međusobno povezana ili ne povezana a svako od njih ima određeni dozvoljeni broj prijelaza dok je ukupan broj dozvoljenih prijelaza zapravo ukupnosti svih lokalnih. Samim time sljedeće dozvoljeno stanje sustava definirano je ukupnosti slijedećih dozvoljenih lokalnih stanja. I ova stanja se kontinuirano izmjenjuju bez mogućnosti da se jedno stanje zadrži, zbog ovoga imamo i strukturu ali i prolaznost odnosno neku fluidnost svega što se dešava oko nas.

Ali kako dočarati stanja i prijelaze, zamisli to ovako. Zamisli na trenutak da vrijeme stoji ali ti ne stojiš s njime nego si slobodan da gledaš oko sebe i recimo da vidiš automobil koji pada niz liticu, ne brini prazan je i nitko neće nastradati. Već instinktivno znaš što bi se desilo da vrijeme nastavi "teći", on bi nastavio padati. Dakle u koliko vrijeme ne bi stajalo odnosno bilo u stanju stalne određenosti, slijedeće dozvoljeno stanje je ono u kojem automobil nastavlja padati; a može li se recimo on vratit natrag na liticu? Naravno da ne jer to ne dopušta priroda sustava, odnosno priroda ne dopušta da nešto što pada prestane padati tako da su sva stanja koja bi nastala ovakvim prijelazom nemoguća a takvi prijelazi nedozvoljeni. A sada zamisli da automobil ima neki raketni pogon pomoću kojega može letjeti. Dalu su sada dozvoljeni prijelazi koji bi rezultirali time da se on vraća natrag na liticu? Zapravo i jesu pa su stanja sustava u kojima se automobil nalazi natrag na moguća jer su dozvoljeni prijelazi koji vode prema njima upravo zato što se promijenila priroda sustava odnosno promijenio se automobil koji sada ima raketni pogon. Ovo je krajnje lokalizirani primjer. I određena stanja i prijelazi se stalno izmjenjuju bez prestanka definirajući upravo strukturu vremena.

Zanimljivo je reći da je stvarni ritam vremena zapravo možda i moguće percepirati, ali jedino tako da se jako koncentriramo na nešto, ali samo na to nešto bez obraćanja pozornosti na sve ostalo, tada ćemo možda i primijetiti njegove stvarne note u ovoj simfoniji.


U znanosti za definiranje vremena najbolje je primijeniti upravo teoriju relativnosti u kojoj je vrijeme zapravo 4. dimenzija uz tri prostorne dimenzije, pri čemu su sve 4 u potpunosti povezane, dakle vrijeme je nerazdvojivo od prostora i samim time sve što se dešava sa prostorom utječe i na vrijeme. Ovo je zapravo zanimljivo jer promjene samog prostora mijenjaju i brzinu kojom vrijeme teče u tom prostoru, tako npr. u blizini velikih masa odnosno u jakim gravitacijskim poljima vrijeme zapravo teče sporije nego nego na mjestima gdje nema jake gravitacije. Prema teoriji relativnosti tijela zbog svoje mase zakrivljuju prostor, a zbog njihove povezanosti i vrijeme pa zbog toga utječu na brzinu kojom ono protiče. Vrijeme je dakle varijabla u Einsteinovoj teoriji i nije konstantno nego ovisi o gravitacijskom polju prema općoj teoriji relativnosti te o brzini kojom se tijelo giba prema specijalnoj teoriji relativnosti, ali jedan i drugi efekt su posljedica jedne te iste stvari, to je konstantna brzina svjetlosti. Sama struktura prostor - vremena znanosti još nije poznata, i ovdje se nade polažu kvantnu teoriju gravitacije i općenito kvantnu teoriju.



Eto dragi čitatelju, na kraju ovog posta, nadam se da sami te barem malo približio odgovoru na pitanje Što je to vrijeme i da od sada na te male kazaljke na satu nećeš gledati isto kao što si gledao prije.....

:)

by Vremenski (su)putnik

<< Arhiva >>